Barok

Hamlet — William Shakespeare

Hamlet. O, da prekruta ova put okopnjet hoće, Rastopiti se i rasplinuti u rosu! Ili da barem Vječni svojim zakonom Nije zabranio samoubojstvo! Bože! O, Bože! Kako mi se bljutav, dosadan I beskoristan čini cijeli ovaj svijet! Strahota! Fuj! O, to je vrt neoplijevljen; U sjeme ide, obrastao sav u korov I divlji drač. Da moralo je doć do toga! Dva mjeseca tek mrtav! – ne, ni puna dva. Izvrstan kralj koji je prema ovom bio Hiperion prema satiru; tako ljubežljiv Spram moje majke te nije dao da vjetri Nebeski pregrubo taknu njezino lice. Nebo i zemljo! Moram li se sjećati? Ta, znala mu se dugo vješat oko vrata Kao da želja bujaše od svoje hrane. A ipak, tek za mjesec dana – neću na to Ni misliti – Krhkosti, ime ti je žena! – Tek mjesec; prije nego iznije postole U kojima je slijedila mog mrtvog oca, Ko Nioba, sva suzna – ona, da, baš ona – O Bože! Zvijer što dara nema razuma Tugovala bi dulje – pošla za mog strica, Za brata oca mog što sličan je mom ocu Kao što ja sam Herkulu! Za mjesec dana, Il prije nego sol njezinih lažnih suza Crvenit prestala je nadražene oči, Ona se preudala. – O, grešna hitnjo, jurit U rodoskvrne plahte s tolikom brzinom! To nije dobro i ne može biti dobro. Al pukni, moje srce; ja moram šutjeti!

(Ulaze Horacije, Marcel i Bernardo.)

Horacije. Gospodstvu vašem, zdravo!

Hamlet. Dobro ste mi došli. Je li to Horacije – ili se ja varam.

Horacije. On je, moj gospodaru; i vaš sluga uvijek.

Hamlet. Moj prijatelj; taj ću naziv izmijeniti s vama. A što mi, Horacije, radite daleko Od Wittenberga? – Marcel!

Marcel. Dragi moj gospodaru –

Hamlet. Vrlo sam sretan što vas vidim. (Bernardu.) Dobro veče. – Zbilja, kako to da niste u Wittenbergu?

Horacije. Ljenčarenje me spopalo, moj gospodaru.

Hamlet. Ni neprijatelj ne bi vam to smio reći; I nećete učinit nasilje mom uhu Da mora vjerovati to što kažete O samu sebi. Znam da niste ljenivac. No, što vas vodi ovamo u Elsinore? Tu brzo ćemo vas naučiti na piće.

Horacije. Dođoh na pogreb vašem ocu, gospodaru.

Hamlet. Molim te, ne šali se sa mnom, školski druže; Znam da si došao na svadbu moje majke.

Horacije. Da, istina; uslijedila je skoro zatim.

Hamlet. Štednja, moj Horacije, štednja! Pogrebnim Kolačem hladno je podvoren pirni stol. O, da sam sreo ljutog dušmana u nebu Prije no ugledah taj dan, moj Horacije! – Moj otac – čini mi se da vidim svog oca.

Horacije. O, gdje, moj kneže?

Hamlet. U oku svog duha, Horacije.

Horacije. Vidjeh ga jednom; divan je to bio kralj.

Hamlet. Bio je čovjek; kad sve zajedno se uzme, Vidjeti neću nikad više njemu ravna.

Horacije. Moj kneže, mislim da ga vidjeh noćas.

Hamlet. Vidjeste? Koga?

Horacije. Moj gospodaru, kralja, vašeg oca.

---

Za čim žudi Hamlet izgovarajući sljedeće riječi?

O, da prekruta ova put okopnjet hoće, Rastopiti se i rasplinuti u rosu!